Kontrapunkt — dva glasa koja zvuče zajedno i pjevaju se zasebno
Pet parova za slušanje. Lijevo slog kakav se tako ne piše, desno ispravan — i cijeli komad kroz jedanaest taktova.
Kontrapunkt znači: dva glasa idu istovremeno, a svaki je sam za sebe melodija. To je više nego dobro zvučati zajedno — pratnja koja poslušno ide u tercama besprijekorna je, a ipak nije drugi glas. Umijeće je imati oboje odjednom: suzvuk koji nosi i dvije linije koje se mogu otpjevati zasebno.
Nauk je složen po vrstama; ovdje stoji prva, nota protiv note. Oba glasa imaju iste vrijednosti, pa je svaki susret zasebna odluka. Upravo to prvu vrstu čini probnim kamenom: nema prolaznih tonova iza kojih bi se loš suzvuk sakrio.
Ovdje stoji pet parova jedan do drugog. Lijevo slog o kojem je riječ, desno isti početak zapisan po pravilima. Oba oblika mogu se poslušati, a razlika je gotovo uvijek odmah tu: kod paralela glasovi se stapaju u jedan, kod klauzule kraj ostaje otvoren.
Paralelne kvinte
Tri kvinte zaredom, oba glasa prema gore: to je najpoznatija greška dvoglasnog sloga. Kvinta je savršena konsonanca, a dvije jedna do druge stapaju glasove u jedan — čuje se jedna melodija s bojom, a ne dvije linije. Desno je donji glas isti, gornji ide nasuprot, i odmah su opet dva glasa.
Paralelne oktave
Isto s oktavama, samo još jasnije: gornji glas udvostručuje donji i prestaje biti vlastiti glas. Ko sluša, primijeti da se dojam jedva razlikuje od jedne jedine melodije. Desno gornji glas ide od oktave preko sekste do terce, a udvostručenje postaje protuglas.
Disonanca na dobi
U prvoj vrsti na svakoj dobi stoji konsonanca. Lijevo su kvarta i dvije septime — suzvuci koje bi u dvoglasnom slogu trebalo pripremiti i razriješiti, a ovdje jednostavno stoje. Desno dolaze terca, terca i kvinta. Kvarta je najsporniji slučaj: između dva gornja glasa služi, iznad najnižeg tona ne.
Klauzula na kraju
Na kraju gornji glas nosi vodeći ton: pretposljednji susret je velika seksta koja se širi u oktavu. Lijevo vodećeg tona nema i seksta ostaje mala — komad završava na oktavi, ali zapravo ne stiže. Oboje je dopušteno i zvuči drukčije; stari nauk traži za kraj veliku sekstu.
Lanac terci
Ovaj je lanac izričito dopušten i upravo zato stoji ovdje: nije svaka paralela zabranjena. Terce i sekste mogu se nizati koliko se hoće. Samo što glasovi ostaju vezani jedan uz drugi — čine isti pokret, a uho čuje jednu melodiju s pratnjom. Desno je dovoljan jedan jedini suprotan pokret i pratnja postaje glas.
Cijeli komad kroz jedanaest taktova
Dolje leži cantus firmus, zadana melodija; iznad nje ide protuglas. Svaki susret je konsonanca, nijedna savršena ne ponavlja se paralelno, a kraj ide kroz veliku sekstu u oktavu. Suprotno i paralelno kretanje izmjenjuju se — protuglas nigdje ne prati donji glas duže od dva koraka.
Četiri pravila prve vrste
Zajedno zvuče samo konsonance: unisono, terca, kvinta, seksta, oktava i njihova proširenja u sljedeću oktavu. Kvarta im u dvoglasnom slogu ne pripada — iznad najnižeg tona računa se kao disonanca. To nije pitanje ukusa nego odluka na kojoj stoji cijeli nauk.
Dvije savršene konsonance iste vrste jedna za drugom zabranjene su kada oba glasa idu u istom smjeru: paralelne kvinte i paralelne oktave. Razlog se čuje i nije samo propis — glasovi se stapaju i od dva ostaje jedan. U tercama i sekstama smije se ići paralelno, samo što glasovi tada ostaju vezani jedan uz drugi.
Kraj ide kroz klauzulu: pretposljednji susret je velika seksta, posljednji oktava, a gornji se glas penje onamo preko vodećeg tona. Pravila u ovom obliku stoje kod Johanna Josepha Fuxa, Gradus ad Parnassum, 1725 — otada školsko gradivo, a na ovoj stranici se ne tvrde nego se iznova računaju iz zvuka.
Šta stoji pokraj
Kako se zovu razmaci između dva tona: Intervali. Čime se komad završava: Kadence. U kojem je modusu ovakva melodija: Modusi.
Anotona to radi umjesto tebe
Slikaj note ili odsviraj melodiju — Anotona prepoznaje tonalitet, zapisuje note i prenosi ih u bilo koji drugi. Besplatno.
Pogledaj AnotonuSvaki ton na ovoj stranici je izračunat, a ne prepisan.